Upotreba detektora gasa u industriji
U stvarnosti, mnogi plinovi koji se susreću u sigurnosnim i zdravstvenim aspektima su mješavine organskih i neorganskih plinova. Međutim, zbog različitih razloga, naše trenutno razumijevanje otrovnih i štetnih plinova još uvijek je više fokusirano na zapaljive plinove, plinove koji mogu uzrokovati akutna trovanja (sumporovodik, cijanovodonična kiselina, itd.), te neke uobičajene otrovne plinove (ugljični monoksid), Kiseonički i drugi detektori, stoga će se u ovom članku prvo fokusirati na uvođenje ove vrste detektora, te dati prijedloge za primjenu različitih detektora toksičnih i štetnih (anorganskih/organskih) plinova na osnovu trenutne situacije.
Klasifikacija detektora toksičnih i štetnih gasova i ključna komponenta gasnih detektora je senzor gasa.
Senzori za plin se u principu mogu podijeliti u tri glavne kategorije:
A) Gasni senzori koji koriste fizička i hemijska svojstva: kao što su tip poluprovodnika (tip kontrole površine, tip kontrole zapremine, tip površinskog potencijala), tip katalitičkog sagorevanja, tip toplotne provodljivosti čvrstog materijala, itd.
B) Gasni senzori koji koriste fizička svojstva: kao što su tip toplotne provodljivosti, tip optičke interferencije, tip infracrvene apsorpcije itd.
C) Gasni senzori koji koriste elektrohemijska svojstva: kao što su elektrolitički tip s konstantnim potencijalom, tip galvanske ćelije, tip membranske jonske elektrode, tip fiksnog elektrolita, itd.
Prema opasnosti, otrovne i štetne plinove dijelimo u dvije kategorije: zapaljivi plinovi i otrovni plinovi.
Zbog različitih svojstava i opasnosti, njihove metode otkrivanja su također različite.
Zapaljivi plinovi su najopasniji plinovi koji se susreću u petrohemijskim i drugim industrijskim okruženjima. To su uglavnom organski gasovi kao što su alkani i neki neorganski gasovi kao što je ugljen monoksid. Za eksplodiranje zapaljivih gasova moraju biti ispunjeni određeni uslovi, odnosno: određena koncentracija zapaljivih gasova, određena količina kiseonika i izvor vatre sa dovoljno toplote da ih zapali. Ovo su tri elementa eksplozije (kao što je prikazano u trokutu eksplozije na slici iznad lijevo). Jedan od njih je nestao. Ne, odnosno nedostatak bilo kojeg od ovih uslova neće uzrokovati požar i eksploziju. Kada se zapaljivi plin (para, prašina) i kisik pomiješaju i dostignu određenu koncentraciju, doći će do eksplozije pri susretu sa izvorom vatre određene temperature. Koncentraciju zapaljivog plina koji eksplodira kada naiđe na izvor požara nazivamo graničnom koncentracijom eksplozije ili skraćeno granicom eksplozije, općenito izraženom u %. Zapravo, ova mješavina neće eksplodirati ni u kojem omjeru miješanja, ali ima raspon koncentracije.
